Futur I u srpskom: „ću raditi“ i spojeno „radiću“
Ako govorite hrvatski, srpski futur izgleda poznato — dok ne dođete do pisanja. Tvori se jednako: enklitika glagola „hteti“ (ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će) plus infinitiv. Ali pazite na ključnu razliku. Kad enklitika stoji ispred, infinitiv ostaje cijel: „Sutra ću raditi.“ Kad glagol dođe prvi, u srpskom se „-ti“ skida i sve se spaja u jednu riječ: „Radiću sutra.“ To je glavna zamka za nas — u srpskom NE pišemo hrvatsko „radit ću“ (s razmakom), nego spojeno „radiću“, „radićeš“, „radiće“. Pitanja idu po istom pravilu: „Šta ćeš jesti?“ Glagoli na „-ći“ (doći, reći) nemaju „-ti“ pa se ne spajaju — kažemo „doći ću“, nikad „doćiću“. I nikad ne počinjite rečenicu enklitikom.
Primjeri
- Sutra ću raditi. I'll work tomorrow.
- Radiću sutra. I'll work tomorrow.
- Šta ćeš jesti? What will you eat?
Cijela lekcija
Sve iz videa, u tekstu.
-
Želiš reći što ćeš raditi sutra? Treba ti futur prvi — buduće vrijeme. Tvori se lako, ali ima jednu zamku u pisanju koja zbunjuje gotovo sve. Hajde da je riješimo do kraja.
-
Futur prvi je buduće vrijeme — za planove, namjere i predviđanja. Sastoji se od dva dijela: kratkog oblika glagola htjeti i infinitiva glavnog glagola. Kratki je oblik takozvana enklitika: ću, ćeš, će.
-
Evo cijele enklitike glagola htjeti. „Ja ću, ti ćeš, on će, mi ćemo, vi ćete, oni će.“ To su kratki, nenaglašeni oblici — nauči ih napamet jer su srce cijeloga vremena.
-
Sada ono najvažnije: postoje dva načina da spojiš enklitiku i infinitiv. Prvi — ako enklitika stoji ispred, infinitiv ostaje cijel: „ću raditi“. Drugi — ako glagol stoji ispred, skida se „-ti“ s infinitiva i enklitika se s njim spaja u jednu riječ: „radiću“.
-
Krenimo od prvog oblika. Rečenica počinje prilogom „sutra“, pa enklitika dolazi odmah za njom, a infinitiv ostaje cijel: Sutra ću raditi. To znači „I'll work tomorrow“. Enklitika „ću“, pa puni infinitiv „raditi“ — razdvojeno.
-
Sada isto značenje, ali drugim oblikom. Ako glagol počinje rečenicu, skinemo „-ti“ s „raditi“ i zalijepimo „ću“ — dobijemo jednu riječ: Radiću sutra. Od „raditi“ oduzmemo „-ti“ i dobijemo „radi-“, a kad dodamo „ću“, nastaje „radiću“. Ista budućnost, samo spojena u jednu riječ.
-
Pitanja se tvore jednako. „Šta ćeš jesti?“ — upitna je riječ „šta“ prva, pa enklitika „ćeš“ dolazi za njom, a infinitiv „jesti“ ostaje cijel: Šta ćeš jesti? Znači „What will you eat?“ — drugo lice jednine ima oblik „ćeš“.
-
Treće lice množine. „Oni će doći večeras.“ Subjekt „oni“ je prvi, pa enklitika „će“ dolazi za njim, a infinitiv „doći“ ostaje cijel: Oni će doći večeras. Dakle „They'll come tonight.“ Kad bi glagol bio prvi, glasilo bi „Doći će večeras“.
-
Evo cijele slike na glagolu „raditi“ u oba oblika i u svim licima. S lijeve je strane razdvojeni oblik, s desne spojeni. Oba su točna — biraš ga prema redu riječi u rečenici.
-
A sada zamka zbog koje smo i počeli. Kad spajaš glagol i enklitiku, ne piše se „radit ću“ niti „raditiću“. „-ti“ se potpuno skida i tek se onda enklitika lijepi: „radiću“. Jedna riječ, bez razmaka, bez slova „t“ ispred.
-
Druga se pogreška tiče reda riječi. Enklitika je nenaglašena i nikad ne stoji na početku rečenice. „Ću raditi sutra“ ne valja. Mora ili „Sutra ću raditi“, ili spojeno „Radiću sutra“.
-
Mala napomena za glagole na „-ći“, poput „doći“ ili „reći“. Oni nemaju „-ti“ koje bi se moglo odbaciti, pa kod njih nema spojenoga skraćenog oblika — kažeš „doći ću“ ili „ja ću doći“, ali nikako „doćiću“. Za takve glagole ostaje rastavljeni oblik.
-
Da rezimiramo. Futur prvi je enklitika htjeti plus infinitiv. Ako enklitika ide prva, infinitiv ostaje cijel: „ću raditi“. Ako glagol ide prvi, skineš „-ti“ i spojiš: „radiću“. Nikad „radit ću“ i nikad enklitika na početku. Sad možeš pričati o svemu što tek dolazi.